06.03.2021, 08:33

Dok se ne promenimo, "događaje" prepustimo stranim filmadžijama

Snimati umetnički film o stvarnom događaju, kao o "Jasenovcu", znači sukob sa onima koji prećutno, žele dokumentarni. U najboljem slučaju, zbog verovatnog raskoraka između umetničkog pristupa i faktografskog. Ukoliko je zaista umetnički, faktografija mora otići u drugi plan! A ako je dokumentarni, to se dešava umetničkom. Inače, faktografija političke prirode, nije neprijatna. Obezbeđuje odsustvo strahovanja, od nezgodne političke kritike. Nije previše davno: "Ko je protiv filma Neretva, taj je protiv epopeje Neretva!". Ali posle promene "unutrašnje političke klime" ili (i) "međunarodnih odnosa", menja se stav prema događaju. A time i filmu...

 

Problemi se pojavljuju, i pre najave snimanja! Finansijer je retko kad zainteresovan prevashodno za umetničko, zbog čega se meša u umetničko. Banović Strahinju, "srpskog anti-Otela", tako je igrao Franko Nero. Italijani su u "Neretvi" praktično odsutni a kamoli negativni, jer se ozbiljno računalo na italijanske bioskope... Ako je država finansijer, obično želi da film bude propagandni, ili "nastavni". Ne misleći na neželjene posledice! Ako se radi o događaju u kome su naši jedna strana, želi se "naš film". A to provocira drugu, da pravi "svoj"! A onda je, kao u svakom sporu, nužan "treći", da presudi svojim. (Ovo važi i za Vulinov zahtev da "Srbija", piše svoje udžbenike istorije. Ili uvek prisutne zahteve, za "našom istinom").

 

Posle prikazivanja filma, problemi se umnožavaju. U najboljem slučaju na račun svega uobičajenog bez obzira na to o čemu je film, i ne samo toga. Kako je "prošao", kako je prikazan..., nama "dobro poznat" događaj? (I dokumentarcu se prigovara na izboru fakata!). Neka organizacija Roma, dobronamerno je podsetila da u "Dari", nema Roma. A u Jasenovcu ih je i te kako bilo! (Verovatno su mogli i odgovarajući Hrvati i antifašisti, a pogotovu Jevreji). A zatim, u redu, taj događaj zaslužuje film. A zašto ne još neki, i koji? Iste odnosno slične vrste, pogotovu iz druge sredine? Što da ne, i drugog vremena? Događaj drukčije vrste, mnogo šta je značajno... Događaj koji film zaslužuje, kakav film zaslužuje? Sa kakvim budžetom, kojim glumcima, za koje tržište...

 

I ovo nije sve, slabo šta dobijamo i ako se pronađe "pravi odnos" odnosno "udeo", umetničkog i faktografskog. Odmah iskrsava nimalo akademski problem: zašto nema onog što je prethodilo događaju, da bi bio shvaćen? Šta je ušlo u faktografiju, je li reprezentativno? Mnogi su tu, zainteresovani za ovo ili ono iz faktografije. Pored, a često i protiv poznavalaca iste. A tek, ako ima, "živih svedoka".

 

Pomirenje nije nemoguće čak i kod "naručenog filma", pod nekoliko za nas teških uslova. Da odgovarajući ministar bude prvorazredni umetnik, "drešenjem kese" odobri pravi "događaj", složi se sa odlukom zaista kompetentne komisije ili lično odabere scenario i reditelja! I da mu se niko od njega viši, ne meša u posao... Kasnije, da njegov autoritet natera nezainteresovane za umetničku stranu, da je uvaže na štetu svog opredeljenja za dokumentarnu, političku, vaspitnu...

 

Moguće je i na drugi, umetnički (ali ne i neposredno politički!) bolji način: da film ne govori o "događaju". Nego o onom što se tu ali nikako samo tu, događalo (Lordan Zafranović). Ovo više odgovara i isticanom političkom cilju: da se događano, više nikad ne ponovi! Kao takvo, bilo gde, bilo kada...