16.07.2017, 10:10

"Iznad institucija" ili "umesto institucija"

Za "vladavinu prava" jesu svi i javno i deklarativno! Uključujući one "na vrhu", nažalost, uglavnom kad je pravo na njihovoj strani. "Vladavina institucija" (ostalih), pominje se ređe. Ništa čudno, pravo je poznatije od institucije. Ako ništa drugo, naša je reč... A i "susreti" sa pravom su česti, a nekada nisu prijatni... Mada je malo verovatna (zapravo je neverovatna) "vladavina" jedne institucije. Ma koliko bila važna, poznata i neosporavana! Često se brka sa "nasiljem", koje se za razliku od vladavine (ili vlasti), ne prihvata kao nešto zakonito ili ispravno...

 

Razlog je jednostavan: institucija je vrsta, način ili oblik, na koji se neka društvena delatnost mora obavljati! Zbog ovog "mora", suvišno je govoriti o "vladavini institucija". Ili vladaju ili ih nema! Institucija je iznad svakoga, čovek je instituciji podređen, ona mu utiskuje svoj pečat i menja njegov kako spoljašnji tako i unutrašnji (duhovni) život...

 

Inače delatnost nije društvena nego prirodna (biološka) ako ne i protivdruštvena, i nailazi na nerazumevanje, neprihvatanje, otpor! Vrlo ozbiljno i vrlo verovatno jer ona ne postoji radi sebe i ne služi sebi, pošto je i relativno trajno strukturirana celina uloga, odnosa i normi, preko kojih ljudi zadovoljavaju bitne ili bar značajne individualne i društvene potrebe. U tom smislu institucije (brak, porodica, škola, pravo, država...), čine "arhitekturu društva".

 

Vidljivo je i da "svi" osuđuju bilo čiji pokušaj da bude "iznad institucije", one koju privremeno oličava. (Brak je trajniji od bilo kojeg "bračnog druga", pogotovu je "Predsednik Republike" trajniji od ovog ili onog predsednika). Ispravno i poželjno, ali biti "iznad institucije", u principu nije "strašno".

 

Setimo se izvornih, rimskih dikatora, kao vremenski ograničenih i sa striktnim zadacima! Zapravo ograničenjima, tako da su institucije (osobito Senat), i dalje postojale. Znalo se i kad će se "ponovo pojaviti", i pazilo se da to bude kad je predviđeno! Sam "spas otadžbine", zbog koga su i postajali diktatorima, uzgrd budi rečeno, svojevrsna je institucija, i to najviša! To je bila i vladavina prava, jer Salus patriae lex supremus! (Spas otadžbine najviši je zakon). "Strašnije" je kada pojedinac stoji "umesto institucije", bilo da ne radi ono što treba, bilo da radi ono što ne treba da radi. Preuzimajući ulogu druge institucije, tako da praktično nema ni jedne od njih! I slabeći ostale, ko kaže da se neće "pojaviti" umesto njih?

 

Nismo na terenu "akademskog", bez institucija nema predvidljivosti ponašanja! Razume se drugih, ali bez te predvidljivosti nema ni planiranja svog ponašanja prema drugima i njegove predvidljivosti od strane drugih. Nema "sitnice": normalne komunikacije, zajedničkog života! Pri nepostojanju institucija, predvidljivost ponašanja jednostavno je nemoguća. Voluntarizam (narodski: svojeglavost), narcisoidnost, sujetnost.., patologiju da ne pominjemo, to isključuju. Kuda to vodi u slučaju pojedinca koji stoji umesto institucije, dobro je poznato iz istorije. A i sadašnjosti.