02.05.2018, 09:03

Treba li nama bilo šta, "međunarodno"?

Prvi maj je jedina prilika, da vidimo "sindikate". Koji shodno žestokoj borbi svakog za svoju "reprezentativnost", nisu u stanju da se slože ni oko zajedničkog "obeležavanja" Prvog maja...

 

Pravi su to, gubitnici "tranzicije!". Navikli da budu državni, vidljivo sredstvo interesovanja države za radnike ali i njihovo kontrolisanje (posebno kooptiranjem pojedinih radnika u političku elitu), nisu primetili "sitnicu". Nestanak takve i nastanak države koju interesuju poslodavci sposobni da finansiraju njene stranke, i zajedno sa stranim "investitorima" obezbeđuju kakav-takav "socijalni mir".

 

Batrgaju se između države i radnika zalažući se za "socijalno partnerstvo", ali kao pravog ako ne i jedinog partnera, pritom vide državu. Mada je njihov pravi partner udruženje poslodavaca, dok je država samo medijator... Dva "reprezentativna sindikata" traže "suštinski socijalni dijalog i zaustavljanje odlaska mladih", ne videći da to nisu sindikalni nego politički i socijalni (opštedruštveni) zahtevi. Shodno tome traže i nekakva "radnička prava", umesto praktikovanje postojećih! Tako da će teško povećati "uključivanje" radnika u sindikate, umesto u partije...

 

Poznata stvar, kao i kukanje nad stanjem "nezainteresovanosti i neborbenosti" radnika. Uz malo razumevanja za stanje jednih i drugih, jer je ono još neprijatnije. Osim za one koji nisu ni sindikalci, ni radnici... Uredno negovani kolektivizam i gušenje pojedinačnog i posebnog, vekovima pod firmom "sabornosti", doživljava vrhunac! U "mrskom socijalizmu" ipak su postojale posebnosti, prihvatljiva "radnička klasa, seljaštvo i poštena inteligencija", ili apstraktni "radni narod" i ostali manje prihvatljivi. Mahom prećutno i nevoljno, time je priznavano postojanje različitih interesa, i potreba njihovog usklađivanja...

 

A sada smo svi samo "Srbi" i "pravoslavci", što (ako je i tačno), isključuje svaku podelu. Pa i na poslodavce i posloprimaoce, i međusobno suprotstavljene interese. Bez obzira na prastaro: "Ako smo i braća, kese nam nisu sestre!". "Privatizacija" kao čarobni štapić ili univerzalni lek, dovela je do napuštanja svake svesti o "socijalnoj državi" koja ni slučajno nije socijalistička! I uverenja da je svačija sreća i nesreća, sudbina..., isključivo njegova "privatna stvar". Možemo meditirati i na račun stvarnih i prividnih "pravoslavaca", ali ako solidan deo njih bar delimično ne prihvata ono: "Blagosloveni koji trpe i pate, jer njihovo je carstvo nebesko!", gde je "povratak pravoslavlju"?

 

U takvoj klimi, uobičajeno je idenje u drugu krajnost. Iz "samoupravnog socijalizma" što dalje, od njega i svega u njemu! Uključujući ono što nije njegovo nego "civilizacijska tekovina", prisutno i u današnjem kapitalizmu... Samo pominjanje interesa posloprimalaca, vapaj je "komunjara", "žal za prošlim vremenima" i „"amoupravljanjem". Nešto neprihvatljivo, za osudu!

 

Da se Prvi maj ne "obeležava" nego bukvalno slavi u razvijenom kapitalističkom svetu, "strano je našem duhu", nešto "mondijalističko", "zapadno". Ostaje "roštiljanje", politički neutralno kao kao i "uranak". Ali zar ih baš kao takve, praktikovati samo za Prvi maj? S tim što se "uranak" slabo upražnjava, i za Đurđevdan... Ostaje i šlag na prazničku tortu (roštilj): trijumfalno najavljivanje rasta plata, "ako sadašnja situacija i trend dozvole". Mada se odnosi na plate u javnom sektoru. A šta sa privatnim, koji nije marginalan, kao u socijalizmu?

 

Traženje rehabilitacije rada i kompetencija a ne "snalaženja" i "članstva", priznavanja interesa svake posebne socijalne kategorije a ne samo "manjina", umesto organizovanog "roštiljanja" uz malo "kulturno-zabavnog programa", ono je što nam treba Prvog maja i svakog dana. Onog, što je drugde svakodnevna stvarnost! Ali to pretpostavlja perpetum mobile: napuštanje žvake o nama kao "jedinstvenim".  Prežvakavane od onih kojima ta stvarnost, uopšte nije kao većini...