05.05.2019, 09:53

Zbogom proletarijatu! Dobrodošao prekarijatu...

Davno je pažnju izazvala knjiga francuskog sociologa, sa prvim delom gornjeg naslova na koricama. O stanju radničke klase na Zapadu, i kretanju ka srednjoj klasi. Što traži prepuštanje prošlosti, klasičnih predstava! Prvi maj je pravi trenutak da i mi to činimo, samo iz "malo drukčijeg" razloga...

 

Radnička klasa, nije nastala sa Marksom i Engelsom. Ni u stvarnosti ni teoriji, niti je nestala sa "slomom socijalizma". Donekle jeste, u klasičnom obliku, u razvijenim zemljama Zapada. Jeste i u bivšoj socijalističkoj a sadašnjoj Srbiji, ali kao padanje sa konja na magarca! Ne samo u odnosu na položaj koji je imala u socijalizmu ("vladala" je proklamativno ali je stvarno participirala u vladanju), nego u odnosu na položaj koji bi imala da je Srbija danas kapitalistička. Kao današnje kapitalističke zemlje Zapada... Zato je opravdano (nije "ideologija"), govoriti o njenom stanju! I zalagati se ne za "revoluciju" i postajanje "vladajućom", nego za izjednačavanje sa položajem koji njeni pripadnici imaju kad odu na Zapad. Čak sa položajem proletarijata pre socijalističke revolucije...! Uključujući mogućnost praktikovanja prava na "tri puta osam" (sati rada, spavanja, ostalog). Neostvarivo, pošto se od zarade samo za radno vreme, teško može živeti...

 

Svoj stan je takođe misaona imenica, sve više i lečenje. Položaj žena-radnica slabo ko pominje ili to čini reda radi, "mašinama za rađanje dece" i tako nije mesto za mašinama. A školovanje dece iz radničke klase, ni reda radi. Mada njihovim ostajanjem na osnovnoj i srednjoj školi, odnosno nedolaženjem u "prave" visoke škole i fakultete, i te kako gubi i društvo. Dobar deo vrlo talentovanih i kasnije vrlo uspešnih, dolazi upravo iz nižih slojeva... Prema tome, nikako najpre: "bolji uslovi"! Nego uslovi koji su odavno normalni, u normalnom svetu! Nikako "dostojanstveni", nego ljudski! Ili odsustvo neljudskih! Nikako najpre: pravo na sindikalno organizovanje i štrajk, nego i na mogućnost pišanja tokom radnog vremena, kada to zatraži bešika! Posebno svođenje nezaposlenih na "normalnu meru" i nestanak prekarijata. Srećnih da imaju "stalni posao", uz nemanje svega pomenutog!

 

Vrlo je "zanimljivo" da ljudi sa ustima punih "demokratije" zameraju radnicima što za Prvi maj "roštiljanje" pretpostavljaju "prvomajskim šetnjama", umesto zalaganja za mogućnost roštiljanja svakog drugog ili trećeg vikenda. I da popreko gledaju na pažnju prema stanju većinskog dela "naroda", i unutar naroda ne vide velike razlike. Uključujući novu i rastuću pojavu: prekarijat kao "nesigurne" povremeno i privremeno zaposlene. Pa i stalno zaposlene, kojima zakonom nije garantovana stalnost zaposlenja. Zastranjivanja u ime interesa za radničku klasu ili opravdavanje nečijih interesa njenim interesima (među vodećim komunistima na prste se mogu nabrojati radnici!), naravno da je bilo. A ona zanemarivanje radničke klase, opravdavaju koliko zanemarivanje hrišćanstva opravdavaju zastranjivanja u ime hrišćanstva...

 

Nije nepoznato da težak položaj većine, vodi u težak položaj čitave države. Fašisti i nacisti "masovnu bazu", nužnu za dolazak na vlast izborima, nisu mogli naći u srednjoj i višoj klasi. Jačanju desnice i prerastanju od umerene i "normalne" u ekstremnu, prava protivteža nije jačanje "centra", nego levice. Inače, i "meka levica", nepostojeću da ne pominjemo, nezadovoljne mlade gura u naručje"„tvrde" (ekstremne) levice. Koja i te kako ume da sarađuje sa tvrdom desnicom. A kod nas se decenijama "biti levičar", smatra nepristojnim!

 

Vapijuće i rastuće nejednakosti prikrivaju se "srpskim" i "pravoslavnim", satanizovanjem svih koji ističu da i ako smo braća kese nam nisu sestre, i nastojanjem svih političkih aktera da se uguraju u nekakav "centar". Uz čuđenje i vajkanje što su sindikati praktično bez članstva, a "demokratske partije" slabe...