" O slobodi štampe do pojave istraživačkog novinarstva Jasno je da nema apsolutne slobode štampe,kao što ni apsolutna novinarska sloboda nikada nije postignuta, čak ni u zemljama gde novinarstvo uživa visok stepen slobode profesionalnog izvještavanja i izražavanja građana. Apsolutna sloboda novinarstva “živi” samo u teoriji. Ostvariva bi bila,eventualno, samo u idealnim demokratskim društvenim tipovima, poput (ne)posredne demokratije antičke Atine i Rima (koju su praktikovali samo slobodni muškarci, ali ne žene i robovi). Iako tada novinarstvo i cenzura nijesu postojalli, jeste neki oblik ograničavanja slobode govora zabilježen u “Državi”, pošto se očigledno i sam Platon zalagao za nadzor nad onim koji mogu govorima da ugroze demokratiju. Cenzuru su koristile verske i svetovne vlasti,u čemu se isticala Katolička crkva,koja je u tu svrhu koristila-Index libroum prohibitorum. Inkvizicija je 1502 g.uvela preventivnu cenzuru, čime je duži vremenski period uspjela ograničiti uticaj štampe i pismenosti.I svjetovne vlasti u Njemačkoj 1524,a u Engleskoj 1529 uvode cenzuru na velika vrata. U Engleskoj je tek 1692 ukinut Licensing-zakon o preventivnoj cenzuri iz 1530,ojačan kao novi model Licensing Act 1662, pa torijevci-vladajući konzervativci u nedostatku cenzure ekonomski ograničavaju novine uvođenjem poreza 1712. Moći cenzure nije odoljeo ni filozof Džon Milton, koji je bio ogorčeni protivnik cenzure, da bi u za vrijeme Kromvelove diktature postao glavni cenzor.Njegovim stopama koračao je i francuski revolucionar Maksimilijan Robespjer.Vođa jakobinaca je isticao da”Sloboda štampe mora da bude apsolutna i bezgranična ili da ne postoji”(1908;77),da bi ubrzo po dolasku na vlast zagovorao cenzuru.Napoleon ide korak dalje,jer uz moderne oblike cenzure (izjave lojalnosti vlasnika svih, pa i opozicionih novina, njegovom režimu) štampu koristi u propagandne svrhe i u novoosvojenim zemljama. Rizici istraživačkog novinarstva Glavni rizik je mogućnost zloupotrebe i masovne manipulacije. Već u ranoj istoriji istraživačkog novinarstva dogodio se čitav niz takvih zloupotreba i manipulacija. Populistički stil pisanja i sve raširenije prihvatanje mišljenja da je svaka kritika ili optužba objavljena na senzacionalistički način opravdana i neupitna omogućavao je nizanje stereotipnih slučajeva. Javnost lako prihvata teoriju zavjere. Jedan od najboljih primjera pogubnog uticaja takvog „istraživačkog“ novinarstva je čuveni „slučaj Sacco i Vanzetti“. Dvojica italijanskih useljenika, stolar Nicola Sacco i trgovac ribom Bartolomeo Vanzetti osuđeni su na smrt i u kolovozu 1927. godine su pogubljeni, iako na sudu nijesu izneseni nepobitni dokazi da su počinili ubojstva za koja su bili optuženi. U ovom i svim sličnim slučajevima sporne sudske odluke bile su u skladu sa stavom javnosti podstaknutim besomučnim ponavljanjem stereotipa u “istraživačkim” pričama. Mediji su prvi osuđivali bez dokaza, a potom su to činili i sudovi. U stvaranju euforije oko suđenja i raspirivanju teorije zavjere ogromnu ulogu imale su novine što su u nastavcima objavljivale tekstove koji su presuđivali optuženicima u slučaju Sako i Vanceti na primjer samo zato što su bili siromašni useljenici koji su slabo govorili engleski. Novinarstvo koje zloupotrebljavajući postojeće stereotipe i stvarajući nove, podstiče netrepeljivost, ksenofobiju, šovinizam, nasilje... nije istraživačko novinarstvo. Takvo novinarstvo čak i nije novinarstvo, jer ne zadovoljava ni onaj elementarni kriterijum: da neutralno prenosi informacije od izvora ka auditorijumu. Danas u vrijeme izuzetno pogodnih tehničkih mogućnosti za tajno istraživanje na terenu sve je tanja granica između etički dozvoljenog i nedozvoljenog snimanja, praćenja, prisluškivanja osoba koje nisu uvek i nužno krivi za ….. Posljedice po njih, njihove porodice, posao koji obavljaju su nerijetko nesagledive. Nikakva naknadna suđenja ne mogu anulirati učinjenu štetu, bez obzira na odštetu. I na kraju, istraživačko novinarstvo da ali sa visokom osetljivošću na principe i pravila etike profesije. ). Progona, maltretiranja i ubistva novinara istraživača ima i danas u nekim zemljama. Samo u demokratskoj Italiji ubijeno ih je (od strane mafije i terorista) dvadesetak u drugoj polovini prošlog vijeka. Konci istrage povodom ubistva Pirminija Pecorollija vodili su do naručioca Đulijana Andreotija, nekadašnjeg novinara i političara. Mit o moći istraživačkog novinarstva definitivno je utvrđen tokom afere Votergejt 1972. godine u SAD, kada je Vašington post, istražujući pokušaj postavljanja prislušnih uređaja u sedište Demokratske stranke, doveo do impičmenta republikanskog predsednika Ričarda Niksona u Senatu (procesa ispitivanja odgovornosti predsednika SAD) i njegove ostavke 1974. godine. Reporteri Bob Vudvord i Karl Bernštajnu, koji su vodili priču o Votergejtu, ističu da su se pridržavali tri noseća stuba istraživačkog novinarstva. Oslanjali su se na tradiciju „militantnog novinarstva“ (kako Gocini naziva kritičko novinartsvo), na političku podršku vlasnika lista, koji je u tom trenutku bio na strani opozicione Demokratske stranke, kao i na svest štampe da može postati samostalna društvena sila u okviru demokratskog pravnog poretka. Prevedeno na univerzalni jezik, to bi moglo da znači da istraživačko novinarstvo mora imati visoko samopoštovanje, značajnu političku podršku nekog od centara moći i da mora imati kritički stav prema postojećem odnosa snaga u društvu." Za g-dina Rankovica, kada mu obaveze i vreme budu dozvolili..

Jos jedan sugradjanin, koji nije smogao snage da svoj put, kojim je davno posao, nastavi i strpljivo i hrabro saceka ocenu vremena, za sve sto je uradio ili nije u svojoj bogatoj karijeri. Jos jedan sugradjanin, koji se vratio tamo odakle je odavno otisao, da pokvari sve ono dobro sto je uradio i kao po pravilu, uradi sve ono lose sto nije. Jos jedan sugradjanin, koji na zalasku svoje profesionalne karijere ali zivotnog ciklusa, bi da sebi sazida spomenik, ruseci onaj mnogo vredniji i dugovecniji od svog. Jos jedan sugradjanin, koji nije smogao snage da prizna da ga je vreme pregazilo, pa pored prekomerenog konzumiranja alkohola, kasnih nocnih izlazaka, sada bi da osim sopstvenog ugleda, integriteta i identiteta, urusi i ovaj hram, sakrivajuci se iza potrebe za menjanjem. To sto je pod stare dane, odlucio da menja sebe, to je njegovo pravo. Ali ne i pravo da zarad autograviranja svog imena u istoriji ove skole (koje je vec uklesano po svemu dobrom sto je nekada uradio za nju), urusi ono sto jos jedino ovu skolu cini posebnom. Da li se zapitao zasto to niko pametniji nije predloio u Beogradu, Srmeskim Karlovcima ili bilo kom gradu ove ponizene Srbije, pre njega? Nije. Jer on vise ne razmislja svojom glavom..kao sto su nekada razmislali i on i svi ljudi oko njega, koji su ovaj grad od palanke pretvorili u centar kulture u Srbiji. Tih ljudi vise nema. Nestali su na ovaj ili onaj nacin. U medjuvremenu je i Valjevo ponovo postala palanka. Nazalost, G-din Andric se svojski trudi da bude u korak sa vremenom. Kako u svom moralnom tako i u profesionalnom delanju, cega je sastavni deo i ovaj njegov predlog. Vrsti koja izumire, Valjevcima i Valjvcankama, ne po rodjenju vec opredeljenju, ostaje da veruju, da ako nista, a ono nece biti novca, za ovu suludu ideju naseg povratnika - sugradjanina.